Skip to content

iz medija

Buka je nekad potrebna

Izmjene Zakona o radu (ZOR) ne ugrožavaju radnička prava,

pa dvosatni štrajk solidarnosti sindikalnih središnjica protiv ZOR-a nije opravdan.

Poručila je to Hrvatska udruga poslodavaca.

Da su izmjene radnog zakonodavstva u korist radnika i ne ugrožavaju njihovu poziciju, odavno se poručuje i iz resornog ministarstva rada koje je zakonodavne izmjene predložilo. Predsjednik Vlade, pak, sindikatima poručuje da galame, stvaraju buku i tako pokušavaju zasjeniti prave teme i pitanje zakona. No, priznaje i kako je potreban dijalog i kako ga želi dovesti do razine da se razgovara o konkretnim zakonskim rješenjima.
Buka, vika, galama, kako god se sindikalni glas nazivao, rezultat je izostanka dijaloga, odnosno izostanka upravo razgovora o konkretnim zakonskim rješenjima.

 To što se uporno ponavlja da se o ZOR-u pregovara godinu pa i više dana, nije nikakvo jamstvo kvalitete razgovora. Dalo bi se iz toga, možda i zaključiti da su sindikalne glave kamene i nepripremljene na dijalog i pregovore. A ako se zna da je dio tih možebitno kamenih glava pregovarao i prije desetljeća kada su reforme, za ono vrijeme, bile puno bolnije, onda teza o nespremnosti bukača za dijalog ne stoji. Prije bi bilo točno da dijaloga baš i nije bilo. O kvaliteti tih godinu i više dana razgovora jednako kritično zbore i sindikati, oni koji su uredno pohodili pregovaračke sastanke, i poslodavci.

Itako, kvalitetnog dijaloga o pojedinim temama zakona i pojedinim zakonskim rješenjima očito nije bilo. Mogući početak takvog dijaloga nazirao se u trenutku kada su sindikati prvi puta napustili pregovore i kada im je resorni ministar pismeno odgovorio na, u tom trenutku, ključne zamjerke. I većinu prihvatio. Uključujući i rješenje o preraspodjeli radnog vremena. No, naknadno je odstupio tvrdeći, unatoč pismenom tragu, da se o tome može razgovarati. I naravno da je u tom trenutku buka postala glasnija. Sindikati samo rade svoj posao.

Buka, vika, galama koja očito mnogima smeta vjerojatno se mogla i izbjeći. Recimo da je prije godinu ili godinu i pol dana sam predsjednik Vlade smogao snage za razgovor s kamenim sindikatima i poslodavcima. I da je tim dvjema polugama socijalnog dijaloga jasno predočio viziju onog što vlada želi postići, ali i zbog čega to želi postići. Bedasto bi bilo očekivati da se predsjednik vlade sa sindikatima, pa i poslodavcima susreće gotovo na dnevnoj razini. Toga smo se nagledali, a upitno je koliko je od toga bilo koristi. No, u ključnim momentima reformi za stol ih treba pozvati. Ne bi to nikome trebalo biti ispod časti. Dapače. Možda bi se onda doista razgovaralo i konkretnim zakonskim rješenjima bez zadrške od godinu i više dana. I s prijedlogom zakonskih izmjena upućenih u proceduru.

Optuživati sindikate danas da galamom žele prikriti problem, komentirati da nije riječ o suštinskim zakonskim izmjenama, tvrditi da su izmjene zakona u korist radnika i da stoga nisu potrebne industrijske akcije, doista je smiješno. Kao i tvrditi da će izmjene u području radnog vremena malim i srednim poslodavcima pomoći da s radnicima organiziraju fleksibilniji rad. A do jučer su poslodavci tvrdili da je zakonodavna promjena potrebna jer mali i srednji poslodavci uglavnom nemaju sindikata pa nemaju s kim u kolektivnim pregovorima ugovarati preraspodjelu radnog vremena. No, sve je to domaća zbilja koja u konačnici pokazuje koliko je buka, galama, vika ponekad potrebna.

Autor: Urednik, 25. veljača

Od → Aktualne teme


Trenutačno nema komentara

Napišite odgovor

Info: XHTML je dopušten. Vaša E pošta neće biti objavljena.

Pretplatite se na komentare putem RSS servisa