Skip to content

..i medija

Promatrano po glavnim skupinama prema namjeni potrošnje, u kolovozu 2021. u odnosu na srpanj 2021. najviše su porasle cijene Hrane i bezalkoholnih pića, koje su u prosjeku više za 0,9%, cijene Rekreacije i kulture, koje su u prosjeku više za 0,8%, cijene Pokućstva, opreme za kuću i redovitog održavanja kućanstva, koje su u prosjeku više za 0,6%, cijene Restorana i hotela, koje su u prosjeku više za 0,3%, te cijene Prijevoza, koje su u prosjeku više za 0,2%. Porast indeksa potrošačkih cijena u kolovozu 2021. u odnosu na srpanj 2021. ublažile su cijene Odjeće i obuće, koje su u prosjeku niže za 3,8% (sezonska sniženja), cijene Raznih dobara i usluga, koje su u prosjeku niže za 0,2%, te cijene Stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva, koje su u prosjeku niže za 0,1%.  

Istodobno su cijene Alkoholnih pića i duhana, cijene Zdravlja, cijene Komunikacija te cijene Obrazovanja u kolovozu 2021. u odnosu na srpanj 2021. u prosjeku ostale na razini cijena iz srpnja 2021. Najveći doprinos porastu indeksa potrošačkih cijena u kolovozu 2021. u odnosu na srpanj 2021. imale su cijene Hrane i bezalkoholnih pića (za 0,24%), a najveći doprinos padu indeksa imale su cijene Odjeće i obuće (za -0,22%).  

U sklopu indeksa potrošačkih cijena, cijene Dobara u kolovozu 2021. u odnosu na srpanj 2021. u prosjeku su više za 0,1%, dok su cijene Usluga u prosjeku više za 0,3%. Izvor: DZS

..iz medija

U Hrvatskoj više od 52 tisuće radnika prima minimalnu plaću. Hrvatski minimalac je među nižima u EU. Izmjenama zakona povećavaju se prava radnika na minimalcu.
Minimalnu plaću, koja trenutno iznosi 4.250 kuna bruto, odnosno 3.400 kuna neto, u prvom kvartalu primalo je nešto više od 52 tisuće radnika ili 4,73 posto svih zaposlenih u zemlji. 

Prema podacima Vlade, broj radnika koji su prijavljeni na minimalnu plaću je u porastu. Tako je u prvom kvartalu prosječan broj radnika na minimalnoj plaći porastao za šest tisuća u odnosu na prosinac 2020. godine. Preciznije, u prosincu je na minimalcu bilo nešto manje od 46 tisuća radnika ili 4,22 posto svih zaposlenih. Usporedbe radi, 2018. godine je minimalnu plaću primalo oko 37 tisuća radnika.

Prošlu, ali i ovu godinu obilježila je kriza izazvana pandemijom bolesti Covid-19 pa ne čudi da je došlo do porasta broja radnika koji primaju minimalnu plaću, koja je mnogima osigurana kroz potpore države za očuvanje radnih mjesta.

Iako je u posljednjih pet godina iznos minimalca u Hrvatskoj rastao više od 36 posto, on je i dalje među najnižima u Europskoj uniji. Priznaje to i sama Vlada u obrazloženju izmjena i dopuna Zakona o minimalnoj plaći koji se nalazi u savjetovanju sa zainteresiranom javnošću i od kojeg Vlada očekuje da će u primjeni biti od studenog ove godine. Niži iznos minimalne plaće od Hrvatske imaju samo Mađarska, Litva, Rumunjska i Bugarska. 

Prema podacima Eurofounda, Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, minimalna plaća u Hrvatskoj trenutno iznosi 563 eura. Litvanskim radnicima zagarantiran je minimalac od 500 eura, rumunjskim od 472 eura, mađarskim od 467 eura dok je Bugarska s minimalnom plaćom od 332 eura na dnu ljestvice (12). Minimalna plaća niža od 600 eura bilježi se još u Češkoj (579 eura) i Estoniji (584 eura) dok je najviša minimalna plaća od 2.202 eura zagarantirana u Luksemburgu.

Činjenicu da je Hrvatska po visini minimalne plaće i dalje na dnu Europe ističe i Vlada kao razlog da se zakonodavno minimalac bolje uredi te time moguće i poveća. Samim zakonom iznos minimalne plaće nije uređen, već ga Vlada propisuje Uredbom nakon konzultacija sa socijalnim partnerima, odnosno sindikatima i poslodavcima. No, ta propisana minimalna plaća može biti umanjena pet posto samo u slučaju da je to umanjenje ugovoreno kolektivnim ugovorom.

Iako je krovnim zakonom na tržištu rada –Zakonom o radu– propisano da se plaća ugovara u bruto iznosu to nije priječilo poslodavce da s radnicima potpisuju ugovore u kojima se plaća određuje u neto iznosu. Ti radnici, primjerice, nisu imali nikakve koristi od poreznih rasterećenja jer bi njihova plaća ostajala ista. Osim toga, takav radnik ne bi na plaći osjetio dodatke za, primjerice, prekovremeni rad, rad blagdanima, praznicima. Posebno je to pogađalo radnike s najnižim primanjima.

Kada je riječ o minimalnoj plaći, ubuduće će se zabraniti njeno ugovaranje u neto iznosu. Drugim riječima, poslodavac s radnikom treba ugovoriti isplatu minimalca u bruto iznosu od 4.250 kuna, a ne 3.400 kuna koliko se radniku isplaćuje na račun. Poslodavcu koji to ne učini prijeti kazna od 60 do 100 tisuća kuna. Jednaka kazna prijeti i poslodavcima koji radnicima isplaćuju primanja niža od propisane minimalne plaće, ali i onima koji su s radnicima potpisivali sporazume da se odriču isplate minimalne plaće. Takva praksa zakidanja radnika sada se zabranjuje, a ako poslodavac i radnik sklope sporazum kojim se radnik odriče minimalne plaće, takav ugovor će biti ništetan.

Kako navodi Vlada u obrazloženju zakonskih izmjena, prema podacima Državnog inspektorata značajan udio prekršajnih postupaka otpada na neisplatu zakonom propisane minimalne plaće radnicima. Tijekom prošle godine inspektori su otkrili da poslodavci za 1.689 radnika nisu isplatili ni minimalnu plaću te su podnijeli optužne prijedloge zbog sumnje na počinjenje 318 prekršaja iz Zakona o minimalnoj plaći. „Evidentirane su i teškoće u provedbi propisa i nadzoru nad njihovom primjenom ako se plaća ugovara u neto iznosu, a određena specifična problematika nastaje i uslijed činjenice da ni u jednom važećem propisu nije izrijekom zabranjeno odreći se od isplate minimalne plaće“, navodi Vlada obrazlažući zbog čega se ide sa zabranom ugovaranja plaće u neto iznosu, kao i odricanja od isplate minimalne plaće.

Te promjene, ali i jasnije definiranje onog što ne ulazi u minimalnu plaću trebale bi barem malo povećati plaće radnika na minimalcu. Od ranije je, naime, propisano da se dodaci za prekovremeni rad, noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom koji je zakonom određen kao neradan ne ubrajaju u iznos minimalne plaće. Izmjenama zakona u dodatke koji se moraju obračunati na plaću uključit će se i otežani uvjeti rada te dodaci iz kolektivnih ugovora.

Niti Zakon o radu, a niti Zakon o minimalnoj plaći ne propisuju iznose dodataka, odnosno povećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, noćnog rada, rada nedjeljom, blagdanom i drugim danom, otežanih uvjeta rada. Ti se dodaci ugovaraju kolektivnim pregovaranjem ili utvrđuju pravilnicima o radu. Stoga je pitanje u kojoj mjeri ih uopće dobivaju radnici u poduzećima u kojima nema kolektivnih ugovora.

No, ubuduće će se prava ugovorena kolektivnim ugovorom koji je proširen na cijelu djelatnost primjenjivati kod svih poslodavaca. Trenutno se to odnosi samo na graditeljstvo, čiji je kolektivni ugovor proširen na sve poslodavce u djelatnosti.

Prema odredbama Zakona o radu, ministar zadužen za rad, može na prijedlog svih stranaka kolektivnog ugovora “proširiti primjenu kolektivnog ugovora, sklopljenog s udrugom poslodavaca ili udrugom poslodavaca više razine, na poslodavca koji nije član udruge poslodavca ili udruge poslodavca više razine koja je potpisnica toga kolektivnog ugovora”.

Odluku o proširenju kolektivnog ugovora na sve poslodavce, ministar donosi ako postoji javni interes za proširenje kolektivnog ugovora i ako su “kolektivni ugovor zaključili sindikati koji imaju najveći broj članova i udruga poslodavaca koja ima najveći broj radnika, na razini za koju se isti proširuje”. Ti su uvjeti u slučaju graditeljstva ispunjeni pa je kolektivni ugovor proširen i na poslodavce koji nisu članovi Hrvatske udruge poslodavaca čija je granska udruga potpisala kolektivni ugovor sa sindikatom graditeljstva.

„Ako bi poslodavac propustio isplatiti povećanja plaće kako je to ugovoreno kolektivnim ugovorom čija je primjena proširena sukladno općem propisu o radu, odgovarao bi za prekršaj za koji je predviđena visoka novčana kazna“, navodi se u obrazloženju zakonskih izmjena. Novčana kazna za nepridržavanje odredbi kolektivnog ugovora iznosi 60 do 100 tisuća kuna.

U slučaju proširenja kolektivnih ugovora na cijelu djelatnost „minimalnom plaćom smatra se najmanji iznos mjesečne bruto plaće prema složenosti poslova za puno radno vrijeme ugovoren kolektivnim ugovorom“. To znači da minimalna plaća u djelatnostima u kojima je kolektivni ugovor proširen na sve poslodavce može biti i viša od iznosa propisanog zakonom.

 …U tekućoj godini razinu minimalne plaće su zamrznule ili pregovore o minimalcu odgodile Belgija, Estonija, Grčka, Španjolska, Cipar. U zemljama u kojima ne postoji zakonski regulirana minimalna plaća, već se ona utvrđuje kolektivnim pregovaranjem, kako navodi Eurofound, došlo je do neznatnog učinka na kolektivno pregovaranje, ali je ono u pravilu ostalo relativno stabilno. Tako su u Austriji, Danskoj, Finskoj, Italiji te Norveškoj povećanja plaća bila umjerena.

iz medija – o profesionalnim bolestima u Hrvatskoj

Pri Službi za medicinu rada Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) objavljen je Registar profesionalnih bolesti u 2020. godini. Profesionalne bolesti su bolesti izazvane dužim neposrednim utjecajem procesa rada i uvjeta rada na određenim poslovima.

Registar profesionalnih bolesti za 2020. godinu obuhvaća ukupno 264 profesionalne bolesti, međutim ne navodi se vremensko razdoblje na koji se odnose obrađeni podaci. Od 264 profesionalne bolesti, 41 se odnosi na profesionalne bolesti uzrokovane azbestom.

Prema podatcima HZZO, broj zaprimljenih prijava profesionalnih bolesti u razdoblju 1. siječnja do 31. prosinca 2020. godine bio je 658, a broj priznatih prijava, koje su zaprimljene u navedenom razdoblju je 467. Dakle, podatci o 203 profesionalne bolesti nisu obuhvaćeni ovim Registrom.

Prema učestalosti u ukupnom broju profesionalnih bolesti na prvom mjestu su zarazne ili parazitske bolesti uzrokovane radom u djelatnostima gdje je dokazan povećan rizik zaraze. U Registru se nalazi ukupno 190 zaraznih i parazitskih bolesti uzrokovanih radom od kojih je 180 bolest COVID-19:

148 u djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi,

15 u javnoj upravi i obrani; obveznom socijalnom osiguranju,

6 u prerađivačkoj industriji,

– 6 u obrazovanju,

3 u financijskoj djelatnosti i djelatnosti osiguranja,

– 1 u trgovini na malo i veliko i

1 u ostalim uslužnim djelatnostima.

S obzirom da se nalazimo u pandemiji virusa SARS-CoV-2 te mogućnosti prijave bolesti COVID-19 kao profesionalne bolesti, ovakvi rezultati su očekivani.

Nakon zaraznih ili parazitskih bolesti, slijede sindromi prenaprezanja uzrokovani kumulativnom traumom (20), a koji su najčešći u javnoj upravi i obrani; obveznom socijalnom osiguranju te prerađivačkoj industriji, odnosno onim radnim procesima gdje tijekom obavljanja poslova postoje ponavljajući pokreti, pritisak i prisilan položaj tijela.

Također, vibracijski sindrom uzrokovan vibracijama koje se prenose na ruke i šake (4) je iz godine u godinu stalno prisutan kao profesionalna bolest, a gotovo u pravilu je posljedica rada motornom pilom u šumarstvu.

U ukupnom broju oboljelih od profesionalnih bolesti (bez azbesta)

ima 157 (70,4%) žena i

66 (29,6%) muškaraca,

što je posljedica činjenice kako je u radnoj populaciji veći udio žena u uslužnim djelatnostima, njegovateljica u domovima za starije, medicinskih sestara, liječnica i sličnih zanimanja u velikoj mjeri zaposleno upravo u onim djelatnostima gdje je povećan rizik za nastanak zaraznih profesionalnih bolesti u sklopu pandemije SARS-CoV-2 virusom.

Srednja dob oboljelih od profesionalnih bolesti u 2020. godini (bez azbesta) je 45,58 godina, dok je u 2019. godini 49,83 godina. Kako se navodi u Registru, prosječna dob u trenutku dijagnosticiranja i priznavanja profesionalne bolesti je visoka. Uzrok tome se može tražiti u boljim radnim uvjetima u kojima sve kasnije nastaju oštećenja zdravlja, ali isto tako ga treba tražiti u potrebi za održavanjem egzistencije te sve težom mogućnošću zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću iz čega proizlazi potreba za zadržavanjem radnog odnosa pod svaku cijenu, čak i u slučaju bolesti. Isto tako, liječnici obiteljske medicine kao i liječnici drugih specijalnosti često ne pomišljaju da je riječ o promjenama zdravlja uzrokovanim radom na pojedinom radnom mjestu, a situaciji pridonosi i teža dostupnost specijalista medicine rada. Naime, osobe koje rade na radnim mjestima koja prema procjeni rizika nisu svrstana u poslove s posebnim uvjetima rada ne idu na periodičke preglede kod specijaliste medicine rada, a sam specijalist medicine rada nije u sustavu zdravstva prepoznat kao sudionik u specijalističko konzilijarnoj zdravstvenoj zaštiti. Nadalje, s obzirom na mogućnost uvida u kompletnu medicinsku i ostalu dokumentaciju temeljem koje se provodi priznavanje profesionalne etiologije bolesti, nameće se zaključak da se radnici javljaju sve kasnije od početka tegoba, tj. tek onda kada je bolest potrebno liječiti dulje, a dijagnostiku provoditi kompliciranijim, financijski i stručno zahtjevnijim metodama. Osim toga, najveći broj oboljelih najčešće dolazi iz niže i srednje obrazovne skupine zanimanja djelatnosti šumarstva i proizvodnje, pa zbog toga za njihovu preostalu radnu sposobnost na tržištu rada nije moguće naći posao. Što se tiče opasnih i štetnih radnih uvjeta koji su uzrokovali profesionalne bolesti, na prvom mjestu su mikroorganizmi kao uzročnici bolesti (virus SARS-CoV-2) – zatim statodinamička opterećenja u vidu kumulativne traume te vibracije.

U 2020. godini ukupno je bilo 306 radnika privremeno radno nesposobno zbog profesionalne bolesti, neovisno o godini priznavanja iste. Najveći broj dana privremene radne nesposobnosti je u djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (ukupno 6036), slijedi prerađivačka djelatnost (2596) gdje su najučestalije dijagnoze dolaze iz spektra sindroma prenaprezanja kod kojih su smetnje u trenutku priznavanja značajno izražene, a liječenje često kirurško uz dugotrajan postupak rehabilitacije. Također, veliki broj dana privremene radne nesposobnosti zabilježen je i u djelatnosti poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (2164) gdje se radi o radnicima sjekačima motornom pilom kod kojih je utvrđen profesionalni vibracijski sindrom.

Najveći broj dana privremene radne nesposobnosti uzrokovali su sindromi prenaprezanja. Uglavnom se radilo o sindromu karpalnog kanala te bolestima zglobnih sveza i tetiva. U 2020. godini su zbog ovih zdravstvenih problema radnici bili privremeno nesposobni za rad 4464 dana, a prosječno trajanje privremene nesposobnosti je iznosilo oko 3 mjeseca. Broj sindroma prenaprezanja iz godine u godinu sve je veći uz dugotrajno liječenje i dugu privremenu radnu nesposobnost. Ova skupina profesionalnih bolesti sigurno zahtijeva veću pozornost i primjenu učinkovitijih preventivnih mjera, a što Medicina rada navodi već godinama u Registru profesionalnih bolesti.